Blog

Bila je deseto od trinaestero djece. Rodila se 1922. godine pokraj Milana u Italiji kao Gianna Beretta Molla. Voljela je medicinu, te je postala liječnica pedijatrica. Bila je i gorljiva katolkinja, zaljubljena u skijanje i Krista, te je čvrsto odlučila postati časnom sestrom. No kako to obično biva u životu, životno-skijaška putanja ju je skrenula prema jednom čovjeku koji joj je osvojio srce - Pietru Molli. Postavši gospođa Molla, rodila je troje djece. Obitelj je odisala vjerskim ozračjem. Redovito se molila krunica i čitalo se Bibliju. Gianna je u 39. godini zatrudnjela s četvrtim djetetom. Tijekom trudnoće liječnici su joj pronašli cistu na jajniku i predlagali da pobaci, što je Gianna vođena svojim katoličkim uvjerenjem i savješću odlučno odbacivala. Čak je i liječnicima naložila da u slučaju biranja izaberu život djeteta. U travnju 1962, u četrdesetoj godini života, nakon poroda zdrave djevojčice, Gianna umire. Ostalo je svjedočanstvo da je umirala u neizrecivim bolima i da su joj posljednje riječi bile: "Isuse, ljubim te, Isuse, ljubim te!" Ostalo je i svjedočanstvo da je njen pogreb bio događaj duboke boli, vjere i molitve. Papa Ivan Pavao II. je 16. svibnja 2004. godine proglašava svetom, uz prisustvo njenog tada 92.-godišnjeg supruga i djece.

Već mjesecima čitamo o devetogodišnjaku. Postao je glavna vijest u državi. Nižu se komentari stručnjaka, čitatelja u komentarima i roditelja. Svi pričaju o devetogodišnjaku i svi znaju kako bi. Neki su skriveni iza stručnih fraza, a neki bi to riješili na starinski način.I ja sam razmišljao o devetogodišnjaku. Skoro svaki dan čitam o njemu i razmišljam. Što bih ja napravio s obzirom na vlastito 27.-ogodišnje iskustvo, s obzirom na iskustvo rada i u redovnoj i u posebnoj školi.

Pa ovako, gledajući iz prve ruke, na to pitanje nema nekog racionalnog odgovora. Neki površni promatrač sa strane bi vjerojatno zaključio da su Hrvati ionako iracionalan narod te da u njihovim postupcima i ne treba sagledavati neku logiku.

Ima tome četiri godine, došli su oni, moji petašići, moji pilići… Onako, na prvu, obična djeca te dobi, bučna i nestašna. Za nas učitelje tada počinju standardne muke: tužakanja – tko je komu što rekao, tko je koga krivo pogledao, tko koga gurnuo, tko komu uzeo olovku, tko koga pogodio gumicom… Pa ih kreneš tješiti, pa rješavaš te dječje zavrzlame koje sa strane nas odraslih izgledaju potpuno bezazleno. No misliš se kako je njima to veliko i da moraš nešto poduzeti.

Miranda, visoka, mršava i energična žena došla je u kuću. Udala se za Rosinog sina Stipu. Odmah je ostarjeloj svekrvi Rosi stavila do znanja da su uzde kuće odsada u njenim rukama. Ili će biti kako ona kaže, ili nikako. Rosa, tiha i sitna ženica crvenog lica sa šudarom na glavi i u skromnoj seljačkoj robi nije imala kamo. Valjalo joj je trpjeti. Trpjela je i šutjela cijeli svoj život, trpjet će i sada. Neka je samo njezin Stipe sretan.

Riječi Skibidi toilet često se čuju u razgovorima između učenika viših razreda osnovne škole. Skibidi se čuju na hodicima škole, u dvorištu, u učionicama… Čuje se čak i pjevušenje na tu temu. Pitanje poput: „Gledate li vi profesore skibidi toilet?“ često je prilikom ulaska učitelja u razred. Većina učitelja nije niti upoznata s tim fenomenom, ili je upoznata vrlo površno. Ne vide smisao u nekakvom crtiću koji prikazuje tamo neke wc – školjke koje ratuju. Sa strane odraslih, onako na prvu, totalno bezveze i zaglupljujuće. A skibidi su i dalje tu, učenici ih masovno gledaju i komentiraju, iščekuju nove epizode, a mi učitelji, roditelji i odgojitelji pojma nemamo što je to. Valjalo mi je, dakle, krenuti u istraživanje i gledanje Skibida da bih uistinu uvidio što je to okupiralo naše klince.

Nesumnjivo volim pse. Nisam ljubitelj mačaka. Ajmo ovo drugo. Zašto nisam obožavatelj mačaka? Ne znam ni sam. Valjda je od malih nogu tako. Ne volim ih zbog sebičnosti. Zbog indiferentnosti. Kad su male, vrlo su slatke mice – mace. Ali, kada odrastu, niti su mi više simpatične, niti mile. 😂 Jedna od najstrašnijih slika iz životinjskog svijeta mi je ona u kojoj mi se jedna takva odrasla mica – maca uzdignuta repa približava da se očeše o moje noge. Najgore mi je ako se tada zateknem u tuđoj kući u kojoj se moram ponašati po protokolu bontona. Moram se ljubazno smiješiti, umilno izgovarati kako mi je to najljepša maca koju sam u životu vidio.

Film Departures (Odlasci) morate pogledati! Ne zato što to ja kažem, već zato što je to naprosto lijep film za pogledati. Po svojoj radnji spada u onu kategoriju nesvakidašnjih i neobičnih filmova, a po svome sadržaju u one filmove prema kojima nikako ne možete ostati ravnodušni.

Uvijek kada naiđem na neki tekst, sliku ili čujem kakvu pjesmu pokojnog makedonskog pjevača Toše Proeskog, srce mi se nekako stegne i obuzme me neka tuga.A za tog pjevača nikada nisam niti čuo do njegove smrti. Zapravo, čuo sam nešto malo preko djece, ali mislio sam da je to sigurno još neka njihova instant zvjezdica kratkog vijeka trajanja i da se ne moram previše zamariti spoznavati tko je to uistinu.

Te se večeri gospodin M. K. umorno spustio u omiljenu fotelju u dnevnom boravku. Nije ni primijetio narisani crtež svoje sedmogodišnje djevojčice ispred sebe na stoliću i veliki šareni natpis “Dragom tatici!” Zapravo, gospodinu M. K. nije bilo ni do čega. Na poslu, prilikom otvaranja profila svojih prijatelja na sveprisutnom personIN-u, na “vratima” njegova prijatelja i rođaka Z. K. pisalo je “Z. K. 333”. To je značilo samo jedno. Njegov najbolji prijatelj od djetinjstva više nije među živima. Otvorio je portal “groblja” i ondje pronašao ime koje je tražio. Uzrok smrti: “5”. Nešto ga je u tom trenutku presjeklo. Zašto bi njegov najbolji prijatelj počinio suicid. Pa sve je štimalo. Još jučer su pričali i izgledao je sretno. Što je krenulo po zlu?