(tekst je neozbiljan i kao takvog ga shvatite)
Nesumnjivo volim pse. Nisam ljubitelj mačaka. Ajmo ovo drugo. Zašto nisam obožavatelj mačaka? Ne znam ni sam. Valjda je od malih nogu tako. Ne volim ih zbog sebičnosti. Zbog indiferentnosti. Kad su male, vrlo su slatke mice – mace. Ali, kada odrastu, niti su mi više simpatične, niti mile. 
Jedna od najstrašnijih slika iz životinjskog svijeta mi je ona u kojoj mi se jedna takva odrasla mica – maca uzdignuta repa približava da se očeše o moje noge. Najgore mi je ako se tada zateknem u tuđoj kući u kojoj se moram ponašati po protokolu bontona. Moram se ljubazno smiješiti, umilno izgovarati kako mi je to najljepša maca koju sam u životu vidio. A najradije bih je uzeo i odnio van svoga vidokruga, van svoga vremena, van svoga postojanja. A kad mi ljubazna gazdarica nudeći mi je, stavi takvu macu u krilo, a potom mi ponudi komadić kolača i kavu, momu beznađu i očaju nema kraja. Dlake, ono mačje predenje, uski mačji pogled i njeno zadovoljstvo što sam ja njena svojina mi je naprosto nepodnošljivo. Čast svim mačkoljupcima, ali ja definitivno nisam ljubitelj mačaka.
Kod pasa me oduvijek fascinirala njihova privrženost gospodaru. Često glupa privrženost koju su pojedini psi platili glavom. Pse bih podijelio na opasne i neopasne, ružne i lijepe, male i velike.
Opasne nije dobro imati. Velika je to odgovornost. Ružni psi mi također nisu pri srcu. Jedan od najružnijih pasa mi je, Bog neka mi duši prosti, a i oni koji ih vole, naš Hrvatski ovčar. Nesumnjivo je opasan i grize, ima vučji hod i onu neku najtamniju nijansu crne boje. Kad ga vidim, mrak mi padne na oči. Kao da vidim samog nečastivog pred sobom! Od svih onih žutih retrivera, šarenih pudlica, bernardinaca, vučjaka i sl. mi imamo tog crnog, opasnog, nečastivog psa. Uvijek sam se pitao: što smo mi pobogu skrivili dragom Bogu da nas je dopao tako ružan pas? Dobro, imamo mi i Dalmatinca i još poneke lijepe pse pa se možemo izvući da nam podižu prosjek.
Teško je u ovim današnjim vremenima imati opasnog psa. Em, morate biti karakterno snažan gospodar, fizički snažan i jak i pokazati mu pokatkad tko je gazda. S obzirom da na skoro sve postavljene zahtjeve mogu odgovoriti niječno, za mene takav pas definitivno nije. A ne bih ga, s obzirom na vječitu krizu i učiteljsku plaću, mogao ni hraniti.
Dakle, preostaje mi samo neka manja, simpatična, neopasna pasmina. Dao sam se na proučavanje svih tih pasmina s predznakom mini, mjesecima istraživao i istraživao i došao do zaključka da je u mom slučaju idealan pas Yorkshirski terrier.
Psi yorkiji nesumnjivo su lijepi psići. Narastu do dvije kile žive vage. A ono što ih razlikuje od drugih pasa je svojstvo dlake koja je slična ljudskoj. Dakle nema dlaka po stanu. Malo pojedu i lako ih je hraniti. Svojim lavežom jasno upozoravaju da je nepoznata osoba blizu ulaznih vrata. Mana im je, kažu oni koji ih imaju, da su neurotični.
A meni svojstvo neurotičnosti nikada nije izgledalo kao neka posebna mana. Susrećemo je svuda. Bez nje bi bilo nezanimljivo i dosadno. Na njoj se učiš strpljenju. Nekad i sam pokažeš svoju neurotičnu stranu prema nekomu, on prema tebi. Pa ste jedan-jedan. 😂
E tako je i sa psima. Imate npr. nekog labradora koji je nesumnjivo lijep pas. Ali, brate mili, taj samo spava i jede. A zalaje svake prijestupne godine. Lijep, a dosadan.
A naš yorki je razmažen, skače, vrti se, nasmijava vas, laje dok nešto ne dobije, razbija tišinu koju ponekad mrzite. Imate brigu. Sličan je djetetu. Razvijete ljubav.
Imam kći. Eh, i kći je, sunce tatino, htjelo yorkija. Mama je htjela retrivera. Ali, ne, sunce tatino je često sjedilo u tatinu krilu i putem “jubita” gledalo male slatke yorkije. I prešla zaraza na tatino zlato. 😂
Yorki je mali pas. Ne morate ga nikomu povjeravati kada idete na godišnji. Stavite ga u auto i to je to. Možete ga voditi u shopping centre, u grad, jednom riječju: svugdje.
Ako želite izložbenog psa, onda ćete mu pustiti dlaku, a ako ne (što je kod mene slučaj), onda će izgledati normalnije.
Dosta sam čitao o yorkijima i svi koji ih imaju su veliki zaljubljenici te pasmine i nisu ostali samo na jednom psu. Internet je prepun foruma u kojima se može čitati o tim preslatkim stvorenjima. Jedina mana im je što su skupi i spadaju u skuplje pasmine pasa.
Na kraju, vele oni koji ih imaju, da je yorkshire terrier pas veoma odan svomu gospodaru i da u obitelji nepogrešivo prepoznaje tko je gazda te da je tom članu najodaniji. S obzirom da ja više nisam bio siguran tko u mom domu drži uzde: je li ja, ili žena, ili kći, odlučio sam to na lukav način provjeriti. I to je jedan od glavnih razloga zašto sam nabavio malog yorkija. A tko se pokazao gazda kuće? Ajd’ pogodite. 😂
