Mišo (1941.-2026.)
I ko bi to razumi, ko nije more kuša...
Mišo Kovač. On i Oliver. Moje djetinjstvo i mladost. Tužna vijest danas. Umro je i Mišo. Oliveru sam bio na sprovodu. Kao da mi je netko od obitelji umro tada. Bio sam s kćeri na Korčuli. Morao sam. Morao sam i nju povesti, s nekim to podijeliti – da vidi kako je to kad si velik i u smrti.
A danas Mišo. Tko je veći – on ili Oliver? Nema većeg. Obojica su najveći.
Obojica su, svaki na svoj način, opjevala dušu našeg čovika, našeg Dalmatinca. Mogu li legende uopće umrijeti?
Sjećam se kako mi je pokojni ćaća kupio Mišinu kasetu na kojoj je bila pjesma „Ostala si uvijek ista” i puno drugih prelijepih pjesama. Nosio sam walkman sa sobom i slušao je non-stop. Kako sam putovao u srednju školu na relaciji Sinj – Split, kaseta je bila uvijek uza me. Kišilo je jednom na tom putu. Nebo je plakalo nad Klisom, a autobus sporo milio uzbrdo. Iz slušalica je baš tekla pjesma „Ostala si uvijek ista”. Jedna od najljepših ljubavnih balada na našim prostorima. Pomislio sam da bi bilo lijepo da čitavi autobus sluša Mišu. Zamolio sam vozača i pjesme su krenule jedna za drugom: „Jedan dan života”, „Čemu da živim”, „Ostala si uvijek ista”… A nebo je plakalo i kiša se slijevala niz vjetrobransko staklo autobusa na relaciji Sinj – Split. Nitko nije pričao. Svi su se stopili s Mišinim pjevom i lupkanjem kiše, svatko u svojim mislima.
I nakon 40 godina sve je tako živo, a danas sam se ponovno u mislima vozio tim istim autobusom i slušao Mišu.
Druga važna uspomena na Mišu. Jedno vrijeme tijekom srednjoškolskog razdoblja živio sam u đačkom domu u novom dijelu Splita, nedaleko od Firula. Seosko dijete, prvi srednje, prvi put u velikom gradu. Osjećao sam se potpuno izgubljen i sam. Bez društva, bez roditelja, bez novaca. Često sam se šetao obalom s jednog kraja Splita na drugi, od Firula do Zvončaca.
Jedno popodne, oblačno i tmurno, ja i moj walkman krenuli u šetnju. Iza Sustipana valovi zapljuskuju stijene, razbijaju se u tisuće pjenušavih kapljica. Galebovi mirno sjede. U duši osama, a oko srca stisak čežnje za roditeljima i rodnim krajem. U slušalicama Mišo i „Djetinjstvo moje…”. Pa Oliver i „Moj galebe”.
Dolazak u Zagreb na studij. Opet zov rodnog kraja. Opet ispočetka. Nikoga ne znaš, sam si. Lutaš zagrebačkim ulicama k’o vuk samotnjak. Jesen je. Bezvoljno šutiraš požutjelo lišće nogom. Iz slušalica opet Mišo i njegovi „Zapisi jeseni”.
Tada sam počeo intenzivnije pisati poeziju. Oliver i Mišo bili su moje početno nadahnuće. Stihovi su pisani često uz njihovu glazbenu podlogu.
Sva je mladost uz njih tekla. Sjećam se kako je iz moje studentske sobe često odjekivala Mišina pjesma „Dalmatino”. Bio sam beskrajno ponosan. Neka svi znaju odakle sam. Neka pucaju od zavisti.
Sve moje uspomene na zaljubljivanja, rođendane, odlaske i dolaske, sastajanja i rastajanja, radosti, uspjehe, tuge i samoće vezane su uz Olivera i Mišu. Sve najvažnije u životu uz njih sam proživio. Skoro da se mogu sjetiti koja me njihova pjesma pratila kada u životu. Bilo je i drugih, ali najviše sam uz njih slavio i tugovao. Kad mi se prošlost uskomeša u mislima, sjetim se i pjesama koje su je pratile. Neodvojive su od tih uspomena.
Danas. Tužna vijest. Umro je Mišo. Umro je još jedan najveći. Utihnula je još jedna nota moje mladosti. Kako život samo brzo prolazi! Oni koje sam volio u djetinjstvu i mladosti polako odlaze. Uhvatiš se u razmišljanju kako je to sve brzo prošlo, a kao da je bilo jučer. Ah, valjda tako treba biti.
Uspomene i pjesme ostaju. Žive na proplancima duše, u susretu s dragim ljudima, uz more kad se sretnemo.
Zbogom, Mišo! Ostavio si trag u mojoj mladosti i u životu poslije nje. Spavaj mirno. Neka ti se duša u pjevanju sa Svevišnjim združi.
