Suhonjava lica… nekako žut, mršav i neprimjetan, i to je jutro stajao na studeni iščekujući kombi s kruhom.
– “Dobro jutro susjede! Kako ste?” – upitah.
– “Dobro jutro”, kratko odzdravi i nastavi, “ma, dobro sam, ali žena mi ni dobro. Bila je u bolnici.”
– “A šta joj je?” – upitah ga.
– “Ma…, neke ženske stvari.” , kratko reče.
– “Aaaaa, tako”, promrmljah. “Navratit ću do vas popodne.”
Noseći kolače koje je tog popodneva ispekla moja supruga, stigoh pred malenu zgurenu i trošnu kućicu. Zapravo mi je bilo i neugodno ići, no obećao sam da ću doći, pa…
Pokucah i pred vratima se pojavi susjed. Iznutra me zapuhne toplina peći i miris skuhanog variva.
Kućica se sastojala od samo dvije prostorije: kuhinje i sobe, a cijeli život ovo dvoje skromnih i siromašnih ljudi je bio natiskan u samo jednoj prostoriji ove skromne kuće – u kuhinjici. Tijesna prostorija niskog drvenog stropa, drveni začađeni zidovi, starinski šporet iz kojeg je pucketala vatra i na kojem se ljuljao prastari emajlirani lonac s varivom. Starinski mali kredenac zelene boje, stol s dvije stolice i krevet na kojemu je ležala bolesna baka vrlo živih očiju.
– “Kako ste?”, upitah učtivo.
– “Dobro moj Marko, dok je On uz mene.”, reče teško podižući suhonjavu ruku u pravcu Isusove slike na drvenom zidu. “On je moje uzdanje i nada i sve njemu na slavu i čast!”, dometne još.
Znao sam da život nestaje iz ove bake, znao sam da se rastaje sa svijetom. Bio sam začuđen nad vedrinom jednog nestajanja, jedne patnje, jednog siromaštva i jednog odlaženja.
Nakon nekoliko dana, pročulo se da je baka Marica umrla. Vele – tiho u snu – i da je imala osmijeh na usnama.
Na sprovodu mnoštvo ljudi. Svećenik je započeo obred s “Pjesmom stvorova” sv. Franje:
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Autor: Josip Kunac
