Starinski način

Idemo protresti „starinski način“. Evo, ovako piše jedan čitatelj ispod jednog u nizu članaka na jednom internetskom portalu: „To se riješava na stari način…skupi se par njegovih vršnjaka…lijepo mu dođe i kaže mu na fini način da se smiri i zvekne mu se dvije zidarske šamarčine…i problem riješen…“. Drugi pišu da su mu te „zidarske“ trebali odvaliti roditelji, a treći su mišljenja da bi te „zidarske“ trebali odvaliti učitelji u školi. Sve tri skupine se pozivaju na vlastita iskustva i mišljenja su da malo batina nikomu neće škoditi. Trebam li navedenim pojedincima posvijestiti da je civilizacijski doseg život bez batinanja ikoga i da bi svijet bio puno ljepše mjesto bez upotrebe sile. Već su stari Grci govorili „Sila silu rađa“. Bi li davanje „zidarskih“ odgojilo devetogodišnjaka? Mišljenja sam da ne bi. Možda bi metoda imala neki kratkoročni učinak, ali na duge staze prouzročilo bi još veći problem za društvo i odrastanje devetogodišnjaka. Svi stručnjaci su složni oko toga da su svi odrasli zlostavljači i sami bili zlostavljani u djetinjstvu. Bilo bi zanimljivo čuti odgovore tih pojedinaca koji misle da je „zidarska“ rješenje na sljedeća pitanja: Bi li dopustili učitelju da pljusne njihovo dijete u konfliktnim situacijama? Bi li dopustili da druga djeca pljuskaju njihovo dijete? Bi li oni sami svoje dijete pljuskali kod svih nepodopština? Sigurno ne bi. Ovdje vrijedi i ona kršćanska: „Nemoj činiti drugima što ne želiš da tebi drugi čine!“ Nasilje nije rješenje problema i nikada batine ne rješavaju problem. Puno stvari se može riješiti razgovorom, pogotovo u formativnim godinama. Drugim riječima: razgovarati, razgovarati i samo razgovarati. Ili: tupiti, tupiti i samo tupiti kako bi rekla moja stara majka koja nas je četvero sama odgojila. Što bi se dogodilo s devetogodišnjakom da ga se pljuska? Potisnuo bi svoj bijes, uzrok njegovih frustracija bi ostao nepoznat, a nemoć pred agresijom kod tako malog djeteta bi urodila upravo suprotnim učinkom.

Zaključno: Sila nije i nikada neće biti rješenje. Dokazivati na primjerima, na poučnim pričama, na poticajima i pozitivnim ohrabrenjima jedino je ispravno. Znam da je ponekad teško i zahtjevno, ali je jedino ispravno.

Praksa: Imao sam u svojoj dugogodišnjoj praksi neprilagođenih učenika. Jednomu sam čitao poučne priče u susretima nasamo tijekom cijelog jednog polugodišta jedan šk. sat tjedno i iz njih smo izvlačili pouke. Druge sam hrabrio: „Ti si predivno dijete, ali kad bi samo malo popravio ovo…“ i tako iz tjedna u tjedan. Trebam li reći da su ti učenici napustili školu s uzornim vladanjem i da sam na njih beskrajno ponosan. Drugim riječima, kritika treba biti pozitivna, ali s onim „ali“. Nije rješenje reći: „Grozan si! Užasan. Najgori….“. Najprije pozitivno, a onda „ali kad bi to, to i to…“. Kad sam kod toga, na isti način zadobiva se i suradljivost roditelja: „Vaše dijete ima puno odličnih stvari: to, to i to, ali nažalost ovo iziskuje stručnu pomoć, drugačiji pristup, pedagošku mjeru…“

Školovanje

Kuda sada i kako dalje? Redovna, ili posebna škola? Radio sam u obje: 17 godina u posebnoj i zadnjih 10 u redovnoj. Pravilo je da djeca s kojom se ne uspije u redovnom sustavu idu u posebnu školu. Ali. S onim „ali“, a to „ali“ je ako se sve pokušalo.

a) Redovni sustav. U redovnom sustavu moglo se oformiti manji razred. Standard je, mislim 14 učenika. Ali, vjerujem da se mogu postaviti i iznimke za izvanredne slučajeve. Na npr. 9 učenika. Asistent učeniku obavezno. Potom priprema svih roditelja i individualna priprema ostatka razreda. Stvari se ne smiju raditi u rukavicama, već transparentno i otvoreno. Slijedi stalna i svakodnevna psihološka podrška stručne službe učeniku i ostalim učenicima i stručna podrška učitelju. Trebalo bi biti i obavezno timsko planiranje. U školi bi trebalo oformiti i sazvati stručni tim: ravnatelj, pedagog, psiholog (ako ga ima), roditelj, učitelj (razrednik) i predstavnik roditelja učenika iz razreda. I iz tjedna u tjedan po jedan zajednički sastanak da se vidi što i kako, kakvi su problemi, što bi bilo najbolje itd… Ne bi bilo zgorega učenika sat-dva dnevno izdvojiti iz razreda i uključiti ga u rad s domarom, tj. zaposliti ga i dati mu kroz rad pozitivne poticaje i ohrabrenja, pohvaliti njegov trud i predstaviti ostatku razreda. Odgojnu dimenziju bi trebalo staviti u prvi plan. Škola je i odgojna ustanova. Zaludu obrazovanje ako iz škole izlaze učenici neželjenog ponašanja. Kod učenika s izraženim teškoćama u komunikaciji ne bi trebao važiti isti aršin kao i kod učenika koji te teškoće nemaju. Ponekad je potrebno beskrajno puno strpljenja da se vidi mali pozitivni pomak. Potrebno je puno tolerancije. Ovo ne znači da se učenik ne smije upozoriti. Dapače. No ne treba posezati odmah za pedagoškim mjerama. I sam sam tijekom dugogodišnjeg iskustva uvidio da nekim učenicima pedagoške mjere ništa ne znače. Zadnjih godina mi je u prvom planu „modifikacija ponašanja“ uz puno iskazane tolerancije. Učenik mora osjetiti da je učitelju stalo do njega kao osobe. Učitelj će s njim pričati i o stvarima koje voli, o obitelji, o onomu što ga muči, o sportu i sl. Asistent bi trebao biti stalno uz njega, i pod užinom i pod malim odmorima i na šk. satovima. Time će se izbjeći fizički sukobi s ostalim učenicima, a smanjiti i neprimjeren rječnik učenika. I onda uz puno strpljenja, korak po korak, dan po dan. Treba vremena, barem jedno polugodište kontinuiranog stručnog rada. Ne odustati u startu. I cijelo vrijeme treba imati otvorene karte, ništa prešutjeti, ništa gurati pod tepih pred drugim roditeljima. I ništa silom.

A ako usprkos tomu ne ide, mišljenja sam da treba primijeniti prebacivanje učenika u posebni sustav. Možda i privremeno, zašto ne?

b) Posebni sustav školovanja. Odvija se na dvije najpoznatije lokacije: Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica u kojemu sam i sam radio 17 godina i Centar za odgoj i obrazovanje Tuškanac u Zagrebu. Postoji još Centara no ovi su mi prvi pali na pamet. I u jednom i u drugom Centru rade izvrsni stručnjaci: edukacijski rehabilitatori, socijalni pedagozi, psiholozi, logopedi, medicinske sestre, učitelji, socijalni radnici. Ti Centri imaju izvrsne timove. Razredi su mali. Ako su teškoće učenika jako izražene, razredi znaju brojiti do svega 3 učenika. Probleme rješavaju multidisciplinarno, često imaju tjedne sastanke, imaju i stručne timove koji pomažu redovnim školama u određenim situacijama. Naglasak je na socijalizaciji, brizi o sebi, osobnim kompetencijama, a potom na obrazovanju. Kad sam radio u Centru susretao sam se s učenicima koje je redovni sustav otpisao, a ondje su procvjetali. Neke bivše učenike iz Centra i danas susretnem i ponosim se onim što su u životu postigli. Žao mi je što društvo ima predrasude prema tim Centrima kojima je u fokusu da iz djeteta izvuku najviše i najpozitivnije što se može. Ti učenici imaju i produženi stručni boravak nakon nastave gdje se naglasak stavlja na različite aktivnosti i radionice i dodatno razvijanje djetetovih talenata. Djeca mogu ondje boraviti preko cijelog tjedna, a mogu dolaziti i svakodnevno u pratnji roditelja, ili bez pratnje na nastavu. Sjećam se kako sam ondje postao razrednik jednog jako problematičnog razreda. Bilo ih je 7-8, mahom dečki. U produženom stručnom boravku ih je pratila jedna kolegica defektologinja. Divio sam se toj kolegici na njenoj predanosti i ustrajnosti. Ona je primjenjivala tzv. mikropostupke prema učenicima za koje većina učitelja ne bi imala strpljenja. To su bile sitne uskrate onima koji nisu poštivali red, neka fino podešena pravila. I bila je nevjerojatno dosljedna. Tu su bile i mikro pauze, potom posebni postupci modifikacije ponašanja, tj. različite radionice i aktivnosti. Dječje specifičnosti se uvažavaju do najsitnijih detalja. Imali smo tjedne sastanke – ja i ona – i razgovarali kako dalje. U osmom razredu, naši učenici su bili na ponos svima u školi.

Zaključno: u posebnoj školi se može temeljito pozabaviti s učenicima s kojima se nije uspjelo u redovnom sustavu. Ondje su djeca na cjelodnevnom boravku i pristupaju im ljudi najrazličitijih profila i luče izvrsne rezultate. Trebalo bi poraditi na tome da je moguć prijelaz iz posebne škole u redovnu ako se stanje smiri i krene u željenom pravcu.

c) Individualni rad s učenikom doma – kućna nastava. U ovom modelu nastave učitelji dolaze doma kod učenika i održavaju mu nastavu. Ne znam koliko bi ovo bilo korisno. U svojoj praksi sam se susreo sa samo jednim takvim slučajem. Radilo se o djetetu koje nije niti govorilo niti hodalo i s jako skromnim intelektualnim mogućnostima. Mislim da u ovom slučaju to nije dobro rješenje jer nedostaje faktor socijalizacije koji mi se čini bitan za dijete.

d) Posebni razred u redovnoj školi. U njemu su smještena djeca s teškoćama. Ako u školi postoji ekipiran čitav stručni tim i podrška kao u posebnoj školi, ne čini mi se kao loš izbor. Trebalo bi napraviti temeljitu procjenu rizika i dobrobiti po dijete prije primjene.

e) Online nastava. Primjenjuje se u izvanrednim okolnostima (pandemija, ratno stanje, bolest učenika i sl.) Nisam upućen u konkretnu situaciju pa mogu samo načelno reći da mi se čini da to ovdje nije slučaj.

Zavod za socijalni rad (Centar za socijalnu skrb)

Često proteklih mjeseci čujem i čitam da bi Centar za socijalnu skrb trebao izdvojiti dijete iz obitelji, tj. oduzeti ga roditeljima. Zadnjih 17 godina povremeno radim kao vanjski suradnik Centara za socijalnu skrb Jastrebarsko i Samobor. Često sam bio voditelj mjera stručne i intenzivne potpore i pomoći u obiteljima i poznata mi je ta tematika. Nekada se to zvalo nadzorom nad izvršavanjem roditeljske skrbi. Iz iskustva znam da se dijete izuzima iz obitelji u krajnjem slučaju, u situacijama koje su ugrožavajuće po razvoj i život djeteta. Procjenu o tome vrše stručni timovi Centara, a informacije se, pored ostalog, dobivaju i iz izvješća voditelja mjera. Za dijete se uvijek gleda da ostane, ako je ikako moguće, u obitelji iako postoje neke nesavršenosti i manjkavosti u odgoju. Voditelj mjere ima kompetencije da savjetuje roditelje o odgoju i stvari se često preokrenu nabolje. No nekada se to sve razvuče do punoljetnosti djeteta, tj. do trenutka nenadležnosti Centara – roditelji su do te mjere roditelji da ne upadaju u kategoriju za oduzimanje djece. Ako bi se takvim roditeljima oduzela djeca, djeca bi pretrpjela najveću štetu. Ona vole svoje roditelje takve kakvi jesu. Teške su to životne sudbine, ljudske priče i takve odluke o izuzimanju djece iz obitelji nije lako donijeti. Nisu ljudi stvari da ih se izmješta, već stvarne osobe sa svojim osjećajima, sudbinama, obiteljima, životnim okolnostima. Mnogi koji to nisu radili ne mogu razumjeti. Velika je vika na socijalne radnike kad god u javnost ispliva neki slučaj, a to su ljudi koji rade izuzetno stresan i zahtjevan posao, koji odlučuju o ljudskim sudbinama i samo jedna pogrešna procjena može razoriti nečiji život i sreću. Koliko bi vas to bilo spremno raditi? Zaključno: oduzimanje djeteta je krajnja mjera. Njome se štiti život djeteta i ne izriče se tako često.

Kad se govori o ovoj tematici, teško je ne uočiti jednu drugu kategoriju roditelja. Oni su prezaštitnički nastrojeni roditelji, tzv. “helikopter roditelji” koji uvijek u sustavu vide nepravdu prema svomu djetetu. Za njih je često “Google” najveći stručnjak, oni sami donose procjene za svoje dijete vezano uz odlazak liječniku, dijagnoze, cijepljenja, primjeren oblik školovanja i sl. Stručnjacima je teško takvim roditeljima objasniti da nisu u pravu i razgovori s njima često znaju uroditi sukobom. Danas je takvih “stručnjaka” sve više u svim područjima. I teško je s njima u miru raspraviti nedoumice kad oni smatraju da su “u startu” u pravu. Takvim roditeljima ne možete oduzeti djecu jer se ne radi o nebrižnim roditeljima. Dijete jest kod njih u pojačanom razvojnom riziku, ali ne u životno ugrožavajućoj situaciji. Da takvim roditeljima oduzmete dijete napravili bi nepopravljivu štetu djetetu. A morate nešto poduzeti. Ali, što? Čitam prijedloge o suspendiranju roditeljskih prava vezano uz obrazovanje djeteta i to mi se čini dobro rješenje ako ima uporište u zakonu. Djetetovo pravo je pravo na obrazovanje. Trebalo bi poslušati mišljenje stručnjaka kakvo bi obrazovanje bilo najprikladnije.

Ne mogu da ne spomenem i ostalu djecu ovdje. I oni su žrtva i suosjećam s njima i njihovim roditeljima. Nažalost, izdogađalo se to što se izdogađalo. Puno toga je propušteno. Ovo je prilika da se stvari poslože za ubuduće, da se poslušaju stručnjaci iz prakse i razrade konkretni protokoli po kojima bi se postupalo u ovakvim situacijama. Za početak je bitno spriječiti nasilje i pokrenuti proces nastave. A na ostalim nepoželjnim oblicima ponašanja poput vulgarnog govora treba poraditi. Mi učitelji se često susrećemo s time u svojoj praksi i možemo u suradnji sa stručnom službom škole i roditeljima puno postići. S djecom treba pričati i posvijestiti im da se radi o neprimjerenom govoru. Djeca će to razumjeti. Često su djeca najsenzibiliziranija za djecu koja imaju neke teškoće. Rijetko koji učitelj nije imao takve djece u razredu. No na kraju se to sve nekako posloži radom, razgovorom, predanošću, upornošću, dosljednošću te suradnjom s roditeljima. Ne treba odustajati. Ni od konkretnog djeteta ni od ostale djece.

Medijsko izvještavanje svakodnevno stavlja u fokus devetogodišnjaka. Devetogodišnjak, ljudi moji! Dijete je kao na sudištu svakodnevno. Gomila negativnih komentara. Da se tako piše o našem djetetu kako bi se osjećali? Mislimo li mi da se nama ne može dogoditi takvo dijete? Našoj djeci i našim unucima? Djeca nikad više nisu bila izložena lošim i nasilnim primjerima kao danas. Pa i program „Abeceda prevencije“ koji se provodi od ove godine u svim osnovnim i srednjim školama dokazuje da problem s djecom postoji. Okupacija društva svime i svačim. Nažalost, djecu smo zaboravili, a ona su najvažnija. Nikad nije bilo toliko ranjene djece u sustavu otkad radim, a to priznaju i ostali stručnjaci koji s djecom rade. Moramo skupiti glave i napraviti nešto dok još nije kasno.