Miranda, visoka, mršava i energična žena došla je u kuću. Udala se za Rosinog sina Stipu. Odmah je ostarjeloj svekrvi Rosi stavila do znanja da su uzde kuće odsada u njenim rukama. Ili će biti kako ona kaže, ili nikako. Rosa, tiha i sitna ženica crvenog lica sa šudarom na glavi i u skromnoj seljačkoj robi nije imala kamo. Valjalo joj je trpjeti. Trpjela je i šutjela cijeli svoj život, trpjet će i sada. Neka je samo njezin Stipe sretan.
Rodila se u Dalmatinskoj Zagori, podno goletnih Babinih greda Dinarskih visoravni u siromašno vrijeme poraća u obitelji s mnogo djece. Ženska djeca se u to vrijeme baš i nisu cijenila i trebalo ih je čim prije udati i riješiti ih se po onoj narodnoj „Turi svoju brigu pod tuđu striju!“ Nije se išlo u velike škole, naporno se radilo i pritom se nije pravila razlika između muške i ženske djece. I ženska čeljad je podjednako kopala na njivi, čuvala blago i mlađu braću i sestre i nosila na leđima drva za ogrijev. Rosi nisu bile strane ni batine, bilo od roditelja, bilo od učiteljice. Valjalo je bespogovorno slušati i biti pokoran. Kako se bližila šesnaesta, počeli su komentari o udaji: „Udaj se Rose da ne ostaneš stara cura.“, „Mile je baš za tebe!“, „On će ti bit dobar!“, „Ne udaš li se, poslin te niko neće tit!“. Vidjela je Rosa da svi navaljuju, a bila je i mlada i neiskusna i vjerovala starijima.
I tako ju udaše za Milu, momka kojega nije dobro ni poznavala, nešto prije njene osamnaeste.
Mile joj je bio dobar i zavoljela ga je, ali njegova majka činila je sve da joj napakosti. No zbog poštovanja i ljubavi prema Mili šutjela je i trpjela. „Zatrudnila“ je sa Stipom, a siromaštvo pritislo sa svih strana. Mile otiđe u bijeli svijet trbuhom za kruhom. Iz Njemačke su redovito stizala pisma ljubavi i brige za Rosu i Stipu, a Mile bi dolazio o Božiću i Uskrsu. Ubrzo se zametnulo i rodilo i drugo dijete, sin Zvonko. Bio je dječak okruglih rumenih obraza i pun života. Mater mu je često tepala „Zvone moj“. Život je tekao svojim tokom, pisma su stizala iz Njemačke sve do jednog dana kad je poštar došao s telegramom. Rosin Mile poginuo je u Njemačkoj. Rosin svijet se srušio. Ostala je sama s dvoje djece, Stipom i Zvonkom i nevaljalom svekrvom. Bilo joj je tek 25 godina. Rosa je donijela odluku da se više ne udaje i da će vječno ostati vjerna svome Mili noseći crninu. Ubrzo je preminula i Milina majka, a Rosa je život podredila odgoju sinova. Nikada se za Rosom nije potegnuo niti jedan trač. Bila je časna, živjela pošteno i skromno i u uspomeni na svog Milu. Nova strašna žalost žestoko ju je pogodila jednog ljeta kad je Zvonko imao dvadeset i nešto godina. Radeći kao radnik na gradnji ceste, po Zvonku je pala neka betonska konstrukcija i usmrtila ga. Rosa se nikada nije oporavila od te tragedije. Na sprovodu je ridala kao ljuta godina šapćući: „Zvone moj, sve moje“.
Njen Zvone bio je po mišljenju većine sela najbolji i najljepši momak u okolici. No valjalo je ići dalje. Sin Stipe postao je središte njenog života. Postao je sva njena ljubav i briga. Vječito je živjela u strahu da mu se nešto ne dogodi. A na groblju je oplakivala svoga Milu i Zvonka kao i onoga dana kad su umrli.
A onda je došla Miranda, visoka, mršava i energična žena. Udala se za njezinog Stipu. Svakodnevno ju je omalovažavala, vrijeđala i nije joj dala govoriti. A kažu ljudi da ju je znala i klepnuti kad nitko ne gleda. A pred ljudima je Miranda bila bučna, nasmijana i dobrohotna. Kao netko tko će vam dati krvi ispod vrata da vam zatreba. Omiljene šale su joj bile one koje se vrte oko „prostih“ stvari, a omiljeni lik o kojemu je rado pričala bio je seoski zavodnik kojega su zbog njegovog načina života i čestih odnosa s različitim ženama prozvali „Čelik“. Miranda je često nukala svekrvu Rosu da ide kod Čelika, a Rosa je u sebi trpjela. Znala se pojadati sestri kako ju „nevista“ vrijeđa i kako ju srce boli kad joj spomene Čelika. A ona je svih ovih godina bila vjerna svomu Mili i nije pogledala niti jednog muškarca. Mirandine primjedbe o Čeliku više su je boljele, nego fizički udarci koje bi primila od snahe kad sin Stipe ne bi gledao. Svi u selu znali su da je Miranda zla, jedino Stipe to nije vidio. Njemu je ona bila savršena žena i majka njegovih sinova.
Rosa je donekle pronalazila utjehu u unučićima. Trpjela je snahine udarce i poniženja. Pretvorila se u suhu staru ženicu usahlog pogleda uprtog u pod. Nije smjela „kvrknuti“, kako u Dalmaciji znaju reći. Onako zgurena i sitna, u crnini, u čovjeku je pobuđivala istinsku sućut. Posebice kod onih koji su znali njezinu životnu priču.
Jednog dana, Rosa je pala. Sjatili su se svi oko nje. Pozvana je hitna pomoć. Moždani udar. Nema joj spasa. Stavljaju Rosu na krevet i čekaju trenutak smrti. Susjedi čuvši da Rosa leži na smrtnoj postelji, počinju se okupljati kod Mirande i Stipe. Većina sjedi i stoji oko Rosinog kreveta. Netko tiho moli, netko šapćući prepričava zgode iz Rosinog života, netko ju samo sažalno gleda, a neki se goste u susjednoj prostoriji pršutom i vinom koje je Miranda postavila na kuhinjski stol. Katkad se odonud začuje i smijeh, a uši posebno para veselo hihotanje Mirande.
Rosa u smrtnoj agoniji, pogleda izvrnutog prema gore. Sitna, suha, blijeda i ukočena u crnoj seljačkoj robi teško diše i bori se za zrak. U sobu ulazi Miranda i pokušava biti duhovita: „Nije babi ništa! Neće baba umrit!“
Zatim Miranda pljesne rukama da privuče pogled umiruće Rose. „Eto baba Čelika! Dolazi po te!“ A Rosa ju nakratko bolno pogleda, a potom opet izvrnu one svoje usahle oči prema gore, uzdahne duboko nekoliko puta boreći se za zrak i ispusti dušu. Mile i Zvone ju čekaju.
