Josip Kunac
Problem iza brda što se valja
Svi mi učitelji koji se bavimo odgojem i obrazovanjem djece i mladih u osnovnim i srednjim školama svjesni smo problema u kojima se nalazi hrvatsko školstvo. Često se govori o prenatrpanosti gradivom i bubanju činjenica, lošoj opremljenosti škola, potplaćenosti učitelja, manjku stručnjaka u školi… Slažem se da je uvelike zakazao sustav i da jedan veliki dio problema izvire iz sustava. No…
Je li kriv samo sustav ili odgovornost leži i na nama – učiteljima iz prakse? Što mi možemo učiniti u našemu radu i pristupu djeci i mladima? Ono što često ispuštamo iz vida dva su pitanja koja svi sebi moramo postaviti, a koja su vrlo bitna za uspješnost i rezultate našeg rada. Prvo pitanje je: Tko su moji učenici? Tko je moj učenik?, a drugo pitanje je: Kako s mojim učenicima? Kako s mojim učenikom? Ponovit ću: Tko su moji učenici? i: Kako s mojim učenicima? Na prvo pitanje odgovore ćemo dobiti od stručne službe škole (pedagoga, psihologa, logopeda ili defektologa), roditelja i samog djeteta. Moramo poznavati socijalnu anamnezu svojih učenika, jer u njoj često leže razlozi djetetovog ponašanja, tj. odgovori na pitanja: Zašto je moj učenik ovakav? Zašto se ovako ponaša? Kako ću pridobiti ovo dijete? Individualnim razgovorom s djetetom trebalo bi krenuti od vlastitog iskustva ili iskustva ljudi iz vaše sredine uz ohrabrenje i podršku. I najtvrdokornije dijete nekada možemo pridobiti ovakvim pristupom. Često naša kritika ide u smijeru: “Sram te bilo, budi ko’ brat, zašto nisi ko’ drugi?“ i sl. Kritika bi uvijek trebala ići s onim „ALI“. Dakle: „Dobro si to napravio, naučio…, ali da si samo ovo ili ono… bilo bi savršeno“. Totalna kritika bez nade, bez odškrinutih vrata je promašena kritika, zaludu bačena. To je kritika koja ubija potentio intellectualis (Waw! Sad sam skovao ovaj pojam! 🙂 ) u djetetu i ostavlja ga na razini prosječnosti ili niže. Držim da bi razrednik trebao imati individualne razgovore sa svim učenicima u razredu barem jednom u “razredničkom mandatu”, a ne samo kada se pojavi neki problem. Polazim od vlastite prakse i vidim u tome uspješan model. Drugo pitanje gore postavljeno: „Kako s mojim učenicima?“ nalazi se u našem poznavanju vlastitog predmeta, tj. materije, metodičkim pristupima, didaktičkim pomagalima i konceptu sata. Misterbeanovski rečeno: “Ključ uspjeha leži u promatranju naših učenika!” Prisjetimo se filma “Bean – film potpune katastrofe”. Što je Mr Bean odgovorio u tom filmu kad su ga upitali koja je njegova uloga u muzeju. „Gledam slike“, odgovorio je. Nekad kad slušam tolike naše stručnjake iz područja obrazovanja, sjetim se Mr Beana, tog smiješnog i genijalnog lika iz filma koji daje tako mudar odgovor. Svaki učitelj bi sebi trebao postaviti ovo pitanje koje je u svojoj biti identično pitanje onomu s vrha: Tko su moji učenici? Koliko „gledam“, tj. koliko vidim (doživljavam) svoje učenike? Koliko ih čujem? Koliko empatije imam prema njima?
No, taj kratki uvod nije ono što sam htio reći i o čemu sam ovdje pred Vama kolegama htio razmišljati. Ionako, pretpostavljam da ste kao stručnjaci i metodičari svi upućeni u gore navedene sheme rada sa djecom.
Povod mom članku pred vama su dva članka koja sam ovih dana pročitao u novinama, a koja su me nagnala na razmišljanje kao čovjeka koji radi s djecom i mladima. Ovo gore sam naveo samo kao nekakvo nužno predznanje ili podsjetnik koji nam je od pomoći u susretu s problemom koji se ovdje spominje. Zamolio bih Vas da najprije pročitate članke u nastavku:
https://www.vecernji.hr/premium/silvije-tomasevic-usamljenost-stvarnost-koja-steti-zdravlju-1221217
Dakle, prvi članak je za radno aktivne učitelje i profesore aktualniji, dok se drugi tiče više umirovljeničke populacije. Idemo prvo. Radeći 25 godina u sustavu obrazovanja primjećujem i svjestan sam i sam problema o kojemu se govori u prvom članku. Nikad nije bila nasušnija potreba za školskim psiholozima kao danas. Mnoštvo nam je emocionalno ranjene djece po školama koja trebaju pomoć, a često su prepušteni sami sebi. Primjećuje se manjak empatije među djecom, porast međuvršnjačkog nasilja, izrugivanja jednih drugima putem internetskih platformi, ima dosta negativne identifikacije i sl. Tužno mi je vidjeti kako djeca komuniciraju mobitelima čak i kada su zajedno. Jedni drugima pokazuju „fore“ s mobitela, nema dublje komunikacije, a iskustvo se stječe putem interneta. Internet ima odgovore na sve. Nedavno sam sjedio u kafiću „na novinama“. Za stol do mene su sjeli mladi radnici skoro pa srednjoškolci. Naručili su kave i izvadili mobitele. Započela je „mobitelska komunikacija“, a onda niti to. Svaki je u šutnji nešto vrtio na svom mobitelu i pijuckao kavu.
Pola sata niti jednu jedinu rečenicu nisu izmijenili. Bilo mi je to vrlo obeshrabrujuće. Mišljenja sam da je neznanje komunikacije ključni problem usamljenosti kod djece i mladih ljudi. Mišljenja sam i da bi modeli komunikacije trebali biti značajno prisutni u školi ako želimo nešto promijeniti u sazrijevanju i odrastanju djece i mladih. Modeli su pogrešni. Sveli su se na mobitele, What’s up-e, Wiber-e, Facebook-e, Tik-Tok-e, prikazivanje slajdova na satovima i sl., a glavni model: uzajamna stvarna iskustvena komunikacija je izostala.
Tu je i drugi problem koji često ide s izrečenim, posebice kod mladih roditelja i njihove djece, tj. kod mladih obitelji: odsustvo žive komunikacije unutar obitelji. Čak i kad je obitelj zajedno, svatko je na svom ekranu. Koliko ste puta vidjeli mladu obitelj na nekoj terasi kafića, a svatko je prebirao po svom mobitelu i bio u vlastitom svijetu. Nedavno me kći zapanjila jednim svojim iskustvom. Bila je kod prijateljice na rođendanu.
Djeca su se igrala, a roditeljima te djevojčice koja je slavila rođendan došli su prijatelji iz Švicarske koje dugo nisu vidjeli. Veli moja kći da su nakon što su se kurtoazno ispozdravljali i proveli par minuta, „Švicarci“ izvadili svoje mobitele i počeli im nešto pokazivati na njima. Potom su utonuli sami u svoj svijet mobitela, a da nije bilo nikakve komunikacije. Pitam svoju kći što su učinili roditelji njene prijateljice. Rekla mi je da su onda i oni izvadili svoje mobitele i nešto na njima gledali. Izostala je komunikacija, a model komunikacije odraslih za prisutnu djecu je bio porazan. Nema komunikacije bez zajedništva (lat. communio=zajedništvo). Nema zdravog dječjeg odrastanja bez komunikacije. Drugi važan problem koji ovdje uočavamo je i nedostatak slobodnog vremena kod školske djece s obzirom na prenatrpanost šk. sadržajima i zadaćama. Vidim po svom djetetu. Ako netko hoće biti odličan učenik, nakon škole, ručka i kratkog odmora glavnina vremena se provede u učenju (čitaj: bubanju!), pisanju zadaća i lektira. S tim dolaze i zdravstveni problemi: kriva kralježnica u preko 80% djece -napamet sam taj postotak napisao na temelju opažanja-, oštećenje vida (nedavno mi je okulistica moje kćeri rekla da je takve djece sve više), anksioznost, nervoza (o tome bi mogli reći nešto više psiholozi i dječji psihijatri) i sl. Vremena za druženje djece s djecom preko tjedna nema (toga je u moje vrijeme bilo napretek!). Kao roditelj, a i stručnjak koji tolike godine radi s djecom sam nezadovoljan postojećim sustavom, a nemoćan da išta promijenim. Zaboravili smo da su djeca djeca, da se trebaju igrati, da se trebaju družiti, da ih treba poticati na živu komunikaciju i u školama posebnu pažnju posvetiti komunikaciji i modelima komunikacije korisnima za dječji razvoj. Djeca nam se uopće ne znaju igrati. Mi im uvijek u školi nudimo strukturiranu igru. Nedavno sam počeo prakticirati da djecu ponekad kad je lijepo vrijeme, za vrijeme sata razrednika, pustim u nestrukturiranom druženju (mislim na druženje bez mojih uputa). Fasciniralo me kako su djeca počela smišljati igre. Bilo je i šetnji i povjerljivih razgovora i igre i smijeha. Ja osobno bih tako koncipirao sat razrednika. Djeca se po mom mišljenju moraju povezati, moraju razviti prijateljstva, bliskosti, simpatije… A nemaju vremena jer trče sa sata na sat. A kad imaju nešto slobodno, uvijek su tu upute: “Skoči ovdje!“, „Trči jedan krug!“, „Uhvati konop!“ i sl. Kako li samo time zakidamo kreativnost!Drugi članak govori možda o nama samima jednog dana. Svi ćemo mi jednog dana biti umirovljenici i trebamo nešto učiniti da nam se i samima ne dogodi nešto kao u Velikoj Britaniji. A vrlo smo blizu toga. Prema podacima kojima raspolažem (dostupni su na internetu), u Hrvatskoj ima 373 000 samačkih domaćinstava. U svakoj četvrtoj kući ili stanu, jedna osoba. U Lici svaka treća kuća. U Zagrebu 27%. U Velikoj Britaniji, pazite sad: 200 000 ljudi nije komuniciralo ni sa kim u posljednjih mjesec dana.
Mislite li da se i nas to ne tiče? Kako radim u pastoralu svoje župe, bio sam u mnogim takvim kućama. Vidjeti te ljude od kojih su neki bivši prosvjetni radnici mi je bilo vrlo bolno iskustvo. Zato pozdravljam inicijative poput ove u kojoj ovaj čovjek velikog srca René Pronk želi nešto promijeniti.
Dobro je i o ovim stvarima razmišljati. Danas-sutra ćemo biti u istim cipelama kao i ovi ljudi. Naš poziv je humanistički poziv. Imamo ogroman utjecaj na generacije kojima predajemo. O nama ovisi hoće li biti više Renéa ili ih uopće neće biti. Hvala Vam na vremenu koje ste izdvojili za čitanje mojih promišljanja. 🙂