često te se sjetim ovih dana. Oprosti mi što te već dugo nisam posjetila. Tako mi je teško otići u taj mali sterilni sobičak na 3. katu ružne zelene zgrade Sestara milosrdnica. Razmišljam kako vrijeme brzo leti. Zar je već osam godina prošlo otkako nepomično i nesvjesna ležiš ondje prijateljice moja? A bilo je kao jučer, kad smo se igrali gumi-gumi, crtale susjedu Danicu s velikim ušima i raskuštranom kosom. Nosile smo tešku školsku torbu seoskom ulicom i ogovarale susjeda Miku. Sjećaš li se Mande kako nam je Ljiljana, ona mlada žena na dnu ulice, davala bombone i kako smo sretne bile.

Mande moja, vječna moja prijateljice, puno se toga promijenilo otkada si utonula u san. Umrli su mnogi dragi ljudi našega djetinjstva. Znaš li da je preminuo onaj dječak Ivan u kojega smo obje bile zaljubljene. Napali su ga neki huligani, istukli i ostavili na cesti. Jadna njegova mama! A bio je predivan dečko. Velečasni je jako lijepo govorio na njegovom sprovodu. Svi su plakali Mande. Što je to u ljudima prokleto da rade zlo drugima? Zašto je Ivan morao umrijeti? I svugdje je prijo moja tako. U svijetu se vode teški i krvavi ratovi, ljudi bulje u tehničke naprave po čitave dane, nestalo je razgovora među ljudima Mande moja. Nitko se više ne razgovara normalno. Našim selom odjekuju psovke i vika. Svi pričaju i viču, a nitko nikoga ne sluša. U toj kakofoniji ljudskih zvukova rijetko se čuje glas razuma. I kad se čuje, nitko ga ne želi čuti. Posvuda disharmonija. Nema više toplih pogleda i veselih osmijeha Mande. Sve je umjetno i lažno. Mnoštvo je ljudi koji pate, koji su usamljeni, ostavljeni, nikakvi.