Petrinjčica

Predivna petrinjska šetnica tihim snom mira diše

U bistroj vodi potvrdu ljepote traže stabla zimska

Bezbroj kapi u malenom slapu rogobori, mrmlja, kiše

Idila, mir i spokoj, zimska tišina… Petrinjčica.

U trenutku, vinuše se ptice put plavetnih dubina

Zvonici stoljetni zazvoniše posljednji put

Zadrhti u strahu mila Petrinjčica

Iz zemljinih dubina neman strašna iziđe na drum.

Na njen topot srušiše se zgrade stare

Uspomene, životi, snovi… nestade sve

Nema više osmijeha, nade, zore

Samo tišina uz šum Petrinjčice mirne vode.

Bol u duši na nijemi krik majke

U srcu zapara duboko

O Bože, zašto?

Zašto o, Bože, čuješ li?

Gdje je ona prelijepa šetnica niz Petrinjčicu

Vodu mirnu prepunu snova, ima’l ondje itko više?

Gdje su one slatke prepirke djece i majki

Kamenčići u razgovoru dječjih ruku i slapa?

Hoće li o, Bože, ikada više biti kao prije?

Hoće li tugu presresti nada i omesti joj daljnji hod

Hoće li se vratiti one slatke tajne, obećanja

Što nemirnom ljudskom životu daju zov?

„Ne boj se dijete moje“, tiho mi zbori Petrinjčica.

„Obale moje ispunit će opet proljeća poj

Srce ludo, nemirno ljudsko dopustiti neće

nad nama da lebdi bez Sunca tamni svod.

Ah, dijete moje, žurno pođi… poruči svima:

Čekaju ih sunčane obale moje

Negdašnji snovi, zakletve na ljubav vječnu

Uz šum mirne vode moje.

Ne boj se! Oživjet će ulice stare

Dignut će se Grada umornog vjeđe

Idi dijete moje, požuri se! Čekam!

Na ljubavi našoj procvjetat će cvijeće.“