Sumrak je zakoračio u dvorište. Drangulije u koje je gledala imale su gotovo sedefast odsjaj. Tromim ukočenim pokretima milovala je sliku s vitrine. Preostale sunčeve zrake obavijale su joj ruku.

Sliku svoje kćeri približila je prsima.

Promatrala sam još neko vrijeme njezine zarumenjele obraze, a onda sam izišla iz kuće. Neopažena.

„Ujni je teško otkako je otišla Petra“, rekla je mama brišući prašinu. Iz ladice ispod televizora izvadila je paket neotvorenih vodenih boja. Pogledala je mene, zatim boje i rekla: „Ovo će je barem malo oraspoložiti.“

Zrakom se širio miris svježih jabuka pomiješan s oleandrom kojeg je posadila na balkonu. Pozdravim je nekoliko puta na ulazu. Ne dobijem odgovor. Približim se i nježno je dodirnem. Prstom pokažem na boje u vrećici. Crte na njezinu licu malko su omekšale.

Nije mi prestajala zahvaljivati.

Svoje emocije miješale smo na paleti. Kist je klizio platnom, a osmjeh našim licima. Sve kao da je ponovno bilo onako kako treba biti. Svoju bol prikazala je oštrim potezima kada je crtala oči. Djelovale su umorno, ali u njihovom kutu smaragdno zelena boja davala je neku nadu. Dodala je mnoštvo bijele u smeđu kako bi dočarala ispijenost kože. Kapljica crvene boje na usnama davala je do znanja da je riječ o osobi koja se još uvijek bori. Koja nije odustala.

Pokazala mi je svoj autoportret i cijeli atelje ponovno je oživio.

Njezina kći Petra nikada joj nije poklanjala previše pažnje. Sve što je majka činila za nju kao da se podrazumijevalo. Atelje u kojem su zajedno slikale bio je potpuno prazan do ovog trenutka.