Lujina mašinica
„Lujo, ošišaj se!“ predbacivala je Luji žena Milica. „Nemoj sramotit dicu! Pogledaj se na šta sličiš! Ne mo’š taki među ljude!“ No Lujo se nije dao smesti. Taj suhonjavi i pomalo pogrbljeni čovjek u ranim pedesetim doista je izgledao pomalo čudno. Neka kombinacija Clinta Eastwooda i indijanske skvo. Ili da pojasnimo, nešto poput lica Clinta Eastwooda uokvirenog dugom prosijedom kosom sredovječne indijanske žene. Čak su mu se i rođena djeca rugala da je poput indijanske skvo iz stripova o Zagoru. No Lujo za to nije mario. Sa svojom kosom ponosno je marširao svijetom, odlazio među ljude i vodio s njima žustre rasprave, prešetavao se subotnjim gradom kad je najviše ljudi na ulicama i nametljivo vijarao kosom, čak i više nego što bi trebalo. Mnogi su mu govorili da takva kosa nije primjerena njegovim godinama. Ponavljali su rečenicu njegove žene Milice da sramoti nju i djecu. No ni to nije upalilo. Lujo se nije dao smesti. Njegova glava, njegova kosa.
Pod utjecajem matere počela su ga se sramiti i vlastita djeca koja su pred drugom djecom nastojala skriti da im je on otac.
Za najstarijeg sina Ivana bila je vrlo neugodna scena kada se Lujo prilikom dolaska u školu na informacije primio za rub prozora učionice otvorivši ga izvana uz riječi: “Dico, nek’ vas malko ofriški!“ Ivan je zamalo u zemlju propao od stida kad ga je učiteljica u čudu prozvala pred cijelim razredom: “Ivane, je li to bio tvoj otac na prozoru?“, a Milicu je pri idućem susretu zamolila da joj više ne šalje muža na informacije.
Lujo je bio opsjednut svojom kosom i mašinicama za šišanje. U mladosti je želio biti brico, ali zbog siromaštva i nepredvidivih životnih puteva u tome nije uspio. Jednog mjeseca kad je dobio povišicu na plaću, konačno je odlučio kupiti mašinicu za šišanje. Usprkos negodovanju žene mašinica je na dan plaće došla u kuću. Lujo ju je ponosno raspakirao i pokazao ženi i djeci. Bila je to mala ručna mašinica od sjajnog čelika. Lujo je bio nestrpljiv da ju isproba. Ali, na komu? Odlučio je sve svoje četvero djece ošišati na nulu. A imao je tri sina i najmlađu kći. Ni zapomaganje žene da to ne učini nije pomoglo. „Ženo, ja san tako odlučijo i tako će bit!“ odrješito je odbrusio ženi. Djeca se nisu usudila usprotiviti ocu, već su stojeći u redu, od najstarijega prema najmlađemu, jedno po jedno pristupili šišanju. A Lujo je bio presretan kao malo dijete. „Ufff… šta je dobra! Šiša ko žilet. Nemečka marka made in Germani!“ Mašina je veselo škljocala u njegovim rukama, a dječja kosa prštala na sve strane. „Gledajte je, dico! Samo šta sama ne šiša!“ oduševljeno će Lujo. Sinovima je to možda i bilo fora, ali najmlađa je Marija jecala i nije željela pod mašinicu. Milica ju je još jednom pokušala spasiti, ali Lujo joj je zaprijetio: „Muči, ženo, inače ću i tebe ošišat!“ Narednih mjeseci Milica je Mariju oblačila u odjeću njezine braće pokušavajući prikriti sramotu koju je kao žensko dijete doživjela.
Srećom je Marija bila mala, dijete od oko 5 – 6 godina pa i nije sve razumjela. Tu i tamo seoska su djeca znala poviknuti: „Ćelavci, ćelavci!“ kada bi njih četvero prošlo ulicom, ali bi tada iz kuće izišla majka Milica i onako krupna prodornim glasom zaviknula na njih dok se ne bi razbježali.
Prošle su i dvije godine, a Lujina prosijeda kosa izgledala je sve raskuštranija i neurednija, a pritisak okoline sve veći. „Lujo, ošišaj se, budi čovik!“ govorili su mu jedni. „Lujo, kako takav možeš u svit?“ pitali su ga drugi. „Lujo, baš si faca, ne šišaj se!“ podrugivali su se treći. Nakon nekog vremena Luji dojadi i urbi et orbi objavi pred ženom i djecom: „Ošišaću se ako će me neko navr vrice Marjana ošišati na nulu“, misleći kako se neće naći takav šašavac koji bi se s njim penjao na vrh Marjana da ga ošiša. Vijest se počela brzo širiti među susjedima koji su u svemu vidjeli neostvarivo. No kako to obično u životu biva, neostvarive želje postanu ostvarive. Vijest je doprla do Lujina najmlađeg brata Vinka kojega su ljudi često ispitivali o bratu i o tome je li on čist u glavi. Vinko je čvrsto odlučio ošišati Luju smatrajući da time brani i svoju i bratovu čast. Luji nije bilo pravo, no nije imao kuda. Obećanje pred ljudima za njega je bilo sveto. Ono što je rekao, mora i ispuniti.
I tako, jednog sunčanog ljetnog dana oko podneva, po najvećoj žezi kad nema mnogo ljudi na Marjanskoj šetnici, zapute se dvojica braće prema vrhu Marjana. Ondje, ispod jugoslavenske zastave, na najvećem zvizdanu, ošiša brat Vinko brata Luju na nulu. Potom Lujo skupi svoju ošišanu kosu u vrećicu i krenu s bratom put rive. Ondje razasu kosu u more uz riječi: „Eto, sad će moja kosa plivat po cilom svitu!“
A ljudi k’o ljudi, opet u čudu: “A Lujo, matere ti mile, šta si to učinijo od sebe?“