Svirala sam Chopinovu skladbu, ne mogu se točno sjetiti koju. Nekoliko kolega iz razreda i dva profesora sjedili su u prvom redu. U jednom trenu kao da sam postala svjesna njihove nazočnosti. Prsti su mi počeli naglo drhtati. Nisam ih više mogla obuzdati.

Promašila sam notu.

Dvoranu je ispunila tišina za koju sam mislila da će me progutati. Svoje oznojene ruke odmaknula sam s klavijature i položila u krilo. Pogledala sam prema prvom redu i onda sam ugledala Tebe.

Sjedila si nekoliko sjedala iza ona dva profesora i uputila mi osmijeh. Iako sam ga jedva uočila, davao mi je neku nadu. Neko ohrabrenje da se ne bojim i nastavim svirati. Udahnula sam duboko i ostatak skladbe odsvirala sam bez pogreške. Poslije toga rekla si ljubeći mi obraze: „Mi nismo savršeni, pa tako i ono što činimo nije.“

Često smo izrađivale rukotvorine.

Presavijale bismo papir i na kraju dobile razne slatke životinje, cvijeće i ukrase. Moji origamiji uvijek bi ispali savršeno u milimetar. Tražila bih kasnije da obojim sve ukrase koje smo izradile. Bojala sam se da ćeš odabrati pogrešnu nijansu ili da će Ti boja kapnuti tamo gdje ne bi trebala. Uvijek bih tako preuzela odgovornost na sebe, štogod da je u pitanju. Tako sam najsigurnija da će sve ispasti onako kako treba.

Zadnjih mjeseci izrađivale smo najviše lisice. Tvojoj lisici uho je ispalo nakošeno.

Nešto si krivo presavila, iako si sama osmislila proces izrade. No kao da si cijeli taj proces počela zaboravljati. Svaki put kad bismo je otad izrađivale, Tvoja bi imala još i kvrgavu nogu, pa tri oka, prije nego što je postala sva izobličena.

„Sunčice, sve je dobro dok se tebe sjećam“, rekla si vedra lica. Da si barem znala koliko je istine u tim riječima.

„Bakino se stanje počelo pogoršavati“, rekla je majka preko telefona.