Aneta Kunac
Ledeno plave oči
Aneta Kunac
Ledeno plave oči
Petak, kasno popodne. Gledam kako se kiša koja je inače bila topla slijeva niz crjepove susjednih krovova. Sad je sve nekako drukčije nego prije, pomislila sam. Sada se kaplje kiše čine nekako težima i gotovo da mogu osjetiti kako udaraju u listove stabala koji su ionako već oštećeni. Vjetar nosi i lomi grane koje su u ovo doba godine bile obasjane prvim zrakama jesenjeg sunca. Zabija se u ionako već stare prozore i svaki put kada bi prozor zalupio, prožeo me neki osjećaj nelagode, pa sam zatvorila oči i pravila se da ništa ne čujem. Unatoč svemu odlučila sam imati otvoren prozor i podignute rolete. Na trenutak sam pogledala svoju sobu. Uočila sam pošarane papire koji leže na podu dovoljno dugo da se na njima počela skupljati prašina, kemijsku olovku koja mi je ispala prije nekoliko dana, no nisam imala dovoljno snage da ju podignem. Osjetila sam trnce cijelim tijelom i u sobi je odjednom postalo znatno hladnije. U tom trenutku više nisam bila sigurna što je točno bilo hladno. Možda su osjećaji u meni postali hladniji, možda sam se samo sjetila tih ledeno plavih očiju koje su bile uz mene, a možda je samo vjetar upuhivao hladan zrak u moju sobu. Vjerujem da to nikada neću saznati, uzdahnula sam. Prostoriju je ispunila neka prigušena tama i jedina svjetlost dolazila je od ulične rasvjete koja se upalila usred modre noći. Kiša je počela sve slabije padati, no padala je dovoljno jako da mogu čuti kako udara u rubove moga prozora. Gledala sam tako kroz prozor neko vrijeme i uopće ne znam koliko je prošlo. Sat, dva sata ili možda još i više, no kada sam posljednji put pogledala prema van, uočila sam da se i posljednje svjetlo na prozorima kuća ugasilo.
Zidovi kao da se približavaju prema meni. Imam osjećaj da će me pojesti sve su bliže. Ulažem svu preostalu energiju da koračam naprijed, no unatoč tomu nisam uspjela napraviti taj korak. Zidovi su se toliko približili da me zabljesnuše svojom bjelinom pa zažmirim na trenutak. Ona tama tada me u potpunosti obuzme, počne kolati mojim žilama, toliko sam se stopila s njom. Cijeli svijet kao da iščezava oko mene. Prostorija se okreće poput vrtloga i ja sam u sredini.
Borim se oružjem koliko mogu, iako nisam sigurna protiv koga se točno borim. Pogledala sam svoje ruke i shvatila protiv koga sam se borila. Moje ruke ispunjavalo je mnoštvo porezotina i kako sam dublje zarezivala, tako se ljepljiva, crvena i topla tekućina slijevala niz moje rane. Ta toplina bila je nešto za čim čeznem već dugo vremena i konačno sam ju dobila. Prestalo je biti hladno, barem na nekoliko sekundi. Izišla sam vani i legla na travu. Više neću biti umorna, pomislila sam.
„Ostani“, rekla mi je osoba s ledeno plavim očima. U svom srcu koje je izgubilo sve riječi čujem njegov glas kao sjećanje. Vrele kaplje kiše udaraju po mom licu i mnoštvo malih zvjezdica zaplesalo je na mojoj koži. Vani je već svanulo. „Hvala“, šapnula sam i ponovno koračala ulicom u zagrljaju čarobnih boja jesenjih.
U svijetu u kojem teku tiho ispuštene suze, srušila se zvijezda koju je kasnije zamijenilo sunce. Hvala ti što si bio moja osoba s ledeno plavim očima, ljubavi.