KRITIČKI OSVRT
TI KAŽEŠ
AUTOR “TI KAŽEŠ”: CONNIE PALMEN
AUTOR KRITIČKOG OSVRTA: ANETA KUNAC
Kad život piše romane
Ti kažeš“, biografija je američke novelistice i pjesnikinje Sylvie Plath (1932. – 1963.) ispričana kroz pero nizozemske spisateljice Connie Palmen. U njenom nevelikom književnom opusu, najistaknutiji je roman „Zakoni“ koji je 1992. proglašen europskim romanom godine. Biografija Sylvie Plath „Ti kažeš“ ispisana u 1. licu jednine kroz prizmu njenog supruga, slavnog engleskog pjesnika Teda Hughesa (1956. – 1963.) postigla je izraziti komercijalni uspjeh.
Već nakon desetak minuta čitanja „Ti kažeš“, nametne se misao da se ovdje ne radi o fiktivnim likovima, već o stvarnim osobama. Znatiželja prirođena svakom čovjeku i malo guglanja izbace u trenu praktički sve čime se bavi ova knjiga. Dakle, onako brzinski, rezultati s interneta kažu: Sylvia Plath, psihički labilna osoba sklona depresiji izvršila je samoubojstvo nakon otkrivene bračne nevjere svoga supruga Teda Hughesa. Nakon nekoliko godina i Hughesova ljubavnica Assia Esther Wevill izvrši samoubojstvo ubivši sebe i njihovu četverogodišnju kći. Hughes se oženi priprostom ženom sa sela s kojom je živio do smrti. Sin Nicholas mu se ubije u 47. godini. I to je sve. Sve napisano u knjizi je unutar tog okvira i zapravo „živa dosada“ koja čitaoca stavlja u poziciju voajera koji prisustvuje upoznavanju ovo dvoje pjesnika, njihovim bračnim razmiricama, seksanju, nomadskim lutanjima, prijateljskim susretima i druženjima… zapravo svemu onomu što nas uopće ne zanima, ni kod susjeda, a kamoli dvoje nepoznatih ljudi za koje nikada nismo čuli.
Knjiga je očiti primjer komercijalizacije tragičnog života dvoje umjetnika, najviše zanimljiva nekomu tko je s engleskog i američkog govornog područja, jer se radi o njihovim slavnim ličnostima te onima koji inače vole viriti preko plota u tuđe dvorište. Nešto poput biografija tragičnog života i smrti princeze Diane. Otrcano i već viđeno. Djelo je napisano u 1. licu jednine u formi „navodnog“ prepričavanja Teda Hughesa. To pripovijedanje je Palmenica na temelju književne ostavštine ovo dvoje pjesnika vješto faktografski i kronološki uplela u svoju knjigu. No ne bez subjektivizma i izmišljenih događaja i scena. Kad Palmen piše: „Iza fasade razoružavajućeg veselja skrivao se plahi zec s dušom od stakla…“, postavlja se pitanje o tome kako ona to može znati. Ma, hajde, molim te! Vrijedno spomena u knjizi je stavljanje u fokus mentalno oboljele osobe i teškoće koje imaju kroz lik Sylvie Plath. Njen lik budi suosjećanje i razumijevanje. Prevarena žena i samoubojstvo je književni, dramski i filmski klišej koji se nažalost, ovdje za stvarno dogodio. Iako u početku izgleda da Palmenica ima razumijevanje za Teda Hughesa i da će opravdati njegovu ulogu u smrti supruge, pri kraju romana i ona faktografski udara po njemu i upire prstom u njega kao nevjernog supruga koji je skrivio smrt svoje mladenke. I ne samo mladenke, već i ljubavnice i djeteta, a možda i sina.
U knjizi ima predivnih citata koji se referiraju na bilo svih onih koji se književno i pjesnički ćute: „Sva književnost potječe od ranjene duše, od duhovnog nastojanja ljudskog obrambenog sustava da nas izliječi od tog bola i da pobijedi smrt.“, ili „Književnost voli uništenje kako bi se omogućio novi život.“, ili „Tko nema pristup kriptičnom dijelu svoje osobnosti, ostaje pjesnikom usiljenih stihova, jednako pristojnih i umjetno proizvedenih kao i persona s kojom svakodnevno nastupamo i odnosimo se prema drugima.“ ili, „Zlo se može upotrijebiti za dobro razumijevanjem, davanjem forme, ritualiziranjem. Književnost i religija namijenjeni su tome.“
Čitajući knjigu, autorica nas neprestano stavlja u ulogu sudca. Traži od nas svrstavanje u ovoj mučnoj i tragičnoj priči o dvoje supružnika. A to nije pošteno. Kako ćemo suditi drugima kad bi to povuklo za sobom da sudimo i našim roditeljima i bližnjima, kad u svakome od nas ima djelić i Sylvie Plath i Teda Hughesa. Iako postoji sustav moralnih vrednota kojima svi težimo, život je nepredvidiv, rijeka života u trenutku sebi iskopa neko drugo korito. I eto ti ga na! Za djelić sekunde smo u nekom drugom toku kojega nismo željeli, koji je došao neočekivano i nenadano i usmjerio nas u ono nepoznato, gdje možda i ne želimo ići i gdje će posljedice za nas biti pogubne. Koja bi poruka ove knjige bila? Pa, možda da se sreća i ljepota nalaze u jednostavnosti života i življenja. Čini mi se da je to i Hughes nakon svih lutanja i tragedija shvatio, a izrečeno je u jednoj rečenici, kao suma summarum knjige, recept za sretan i dug život: „Godinu i pol nakon njene smrti oženio sam se mladom ženom iz mog zavičaja, seljačkom kćeri ukorijenjenom u tlu, bez književnih aspiracija, depresija i nagona za smrću, ženom koja je spasila mene i djecu umjesto da ja spašavam nju.“ Google kaže da su poživjeli zajedno i sretno idućih 28 godina, sve do njegove smrti.
