Piše: Aneta Kunac
Svijet odraslih ljudi kroz prizmu Marie Aubert
Norveška spisateljica Marie Aubert rođena je 1979. godine te živi u Oslu. Iako opsežno nije napisala velik broj djela, Marie svojim jednostavnim, gotovo naivnim stilom može veoma lako i vjerodostojno dočarati komplicirane i složene teme ali i osjećaje. Odrasli ljudi njezin je najpoznatiji roman koji je ujedno i nominiran za „The booksellers’ Prize“. Preveden je na čak 15 stranih jezika.
U središtu ovog romana jedna je vrlo ispunjena i pomalo zbijena priča o običnim svakodnevnim događajima u životu jednog pojedinca. Za razliku od nekih drugih djela u kojima se isprepliće niz tragičnih događaja te patetičnih likova i junaka, ovaj roman ni približno nije takav te je upravo to ono što nas čitatelje potiče na čitanje ove knjige.
Galeriju likova čini jedna mala, no vrlo upečatljiva šačica ljudi u čijem srcu se nalazi četrdesetogodišnjakinja Ida. Likovi vrlo jasno mogu dočarati problematiku ovog djela te oživjeti i pobuditi osjećaje poput zavisti, mržnje prema sebi te ljubomore koja je jedna od temeljnih emocija ovog romana. Knjigu prožima rivalstvo i napetost među sestrama što se može zaključiti iz upečatljivo bliskog odnosa Ide i Oleae. Tako Ida pokazuje na pomalo pretenciozan način kako je superiorna u odnosu na svoju sestru Marthe.
Još jedna od posebnosti ovog romana jest ta da likovi nisu nužno „obojeni“ crno – bijelo. Niti jedan od likova nije posebno privlačan, svaki od njih ima i dobre i loše strane, ne mogu se razumjeti svi njihovi postupci u cjelini, ali kad sagledamo sliku sa strane svakog pojedinca može se vrlo lako poistovjetiti sa skoro svakim od njih.
Iz knjige je teško izdvojiti neki citat, jer velikih misli u njoj naprosto nema. No jedan vrlo upečatljiv jest „Tuga me opet pogodi poput vala, sklopim oči i osjetim kako gubim tlo pod nogama, nestajem u valu. Vrijeme je prošlo mimo mene, a da to nisam primijetila, šuljalo mi se kroz sobu dok sam spavala.“ Njime se vrlo lako može dočarati kako Ida pati od temeljne usamljenosti i krize srednjih godina jer kako kaže nikad nije imala „poštenog dečka“ i nekog s kim bi podijelila svoja jajašca, što ju je dovelo do vječne monotonije i očaja.
Veliku pozornost, osobito kod mlađih čitatelja, privući će stereotipi poput „visokog muškarca s bradom“ kojeg je Ida zamišljala kao i žargoni i suvremeni izrazi što su sve obilježja modernističke književnosti. Idina velika čežnja za tim da bude voljena, na nekim stranicama knjige izražena je kroz suhoparan i pomalo tužan humor.
U cijelosti, ovaj roman sadrži vrlo upečatljivu i jaku poruku, osobito za one koji su usamljeni ili se još pokušavaju pronaći u životu. Zato bismo trebali iskoristiti sve prilike koje nam se pruže, istupiti izvan sigurne zone i napraviti taj prvi korak. Prvi korak koji će nas izvući iz dugog mračnog sna bez snova u koji smo utonuli te više nećemo biti kao stranci u ovome svijetu i gledati kako svi bježe od nas. Život je poput slagalice, samo je pitanje kada ćemo moći posložiti sve djeliće koji dođu do nas.
