Kritički osvrt
Kad ponestane vremena
AUTOR ROMANA “KAD PONESTANE VREMENA”: ELINA HIRVONEN
AUTOR KRITIČKOG OSVRTA: ANETA KUNAC
KRONOLOGIJA JEDNE PATOLOGIJE
Kupus i točka. Baš svašta je tu finska spisateljica Elina Hirvonen nabacala. Dobro zamišljeno, ali zbijeno i nabacano, nekako nesistematično i konfuzno. Prava kupusara. Teška sociološka tema obrađena na 250 stranica. Ali, ne ide, jednostavno ne ide. Dobije se dojam da autorica cijelo vrijeme vrluda i ne zna kuda krenuti, gdje stati, kuda staviti koji odlomak (odlomci se komotno mogu ispremiješati, a da se ništa posebno ne izgubi), kako imenovati odlomke, kako završiti knjigu… Žena se totalno pogubila. Iako neosporno ima talenta. Talenta kojeg ne zna uobličiti kako se spada.
Danas sve mora biti drugačije od drugih, uvrnuto, neobično, prepoznato, šokantno, eksplozivno. Sva umjetnost se pretvorila u jedan „talent show“ gdje svi nekoga žele impresionirati, biti drugačiji, ispasti vragu iz kolica. Odbacuju se stoljetni uzusi, redoslijedi, pravila. Malo je ljepote u suvremenim djelima. Pa tako i u ovom djelu koje predstavlja jednu veliku kupusaru, sklepanu od znanstvenih spoznaja, ekoloških teza održivog razvoja, članaka o terorizmu, priručnika o oružju, fakultetskih predavanja i inih štiva. U taj svaštarski priručnik za koji je naša spisateljica konzultirala i stručnjake, a što je i sama priznala, uplela je jednu finsku obitelj. I stavila je u kontekst zla, tj. terorizma, točnije sina te obitelji, mladog, depresivnog i povodljivog idealistu Aslaka. A taj mali (Nomina sunt odiosa!) je u knjizi crna ovca obitelji, krvolok u očima svijeta, a u vlastitim i u očima izvitoperenih duša junak i borac za bolje sutra.
Već pri prvim stranicama knjige, Finkinja nam daje naslutiti da s malim nešto ne štima. Vide to i u obitelji roditelji i sestra. Mali nema prijatelja, ima neke svoje „fiks“ ideje, nitko ga ne šljivi pet posto, pije lijekove, odlazi stručnjacima po pomoć. U procesu je traženja sebe. A internet je idealan za takve smušene likove koji su u potrazi za vlastitim identitetom i ostvarenjem. I eto ga na! Mali se začas navukao na loše društvo, zapravo najlošije na koje se može navući. Spandžao se, ni manje, ni više, nego s teroristima. To ga je u konačnici (skoro) stajalo i života. Je li umro, ili ne, ostalo je neodgovoreno. Vrhunac romana događa se u 23. odlomku kad u virtualnoj grupi biva ismijan i odbačen. Tada su za malog kola krenula nizbrdicom i stranputicom, na put bez povratka. Put u terorizam. Bilo je slutnji u najbližih o tome, ali jasnog znaka nije bilo. Svi su zakazali i svi su na neki način krivi.
Roman završava pismom u kojemu izvjesna Ljilja navodi za malog da joj je pomogao da ne počini samoubojstvo i da je živa zahvaljujući njemu. Pismo koje je kao neko opravdanje za malog? Kao neki plamičak dobrote u svakomu od nas pa i u zločincima. Ili plamičak nade? Teško je dokučiti. Sama autorica na početku piše: „Nada je središnji dio ljudskosti. Ako izgubimo nadu u bolju budućnost, što nam preostaje?“ Možda je u tome poanta i središnja misao vodilja ovog romana. Tko će ga znati.
U romanu se tematizira nasilje kao dio uzvišenijeg plana: „Nasilje mora imati neki viši cilj od vlastitog ega. Pobiti ljude samo zato što ti nešto ide na k…. ili se želiš osvetiti jadno je kao i biti ovisan o krpicama koje šiju djeca ili hvaliti se skupom torbicom.“ Ili: „Nasilje je prihvatljivo kao političko sredstvo, ali ne i kao oblik vlastite terapije ili način podizanja vlastitog slomljenog ega“. Najbolji dio romana čini se odlomak br. 43 nazvan „Gradovi“. Po svojoj formi odudara od ostatka romana. Čini se nekako filozofski, čak i pjesnički usmjeren i prikladan za lamentiranje na satovima filozofije i književnosti. Kontrasti u odlomku, crno-bijeli svjetovi su idealni za zanimljivu filozofsku raspravu o svemu: o postojanju, o smislu, o sudbini, o ljubavi… o čemu god hoćete. Ono… zbilja dobro sročeno! Zapravo, u čitavom djelu ima obilje citata i malih tekstualnih izboja. Jedan takav autorica nam donosi na str. 198 – 200. Tekst vrvi premisama koje bi trebalo raspraviti.