KRITIČKI OSVRT
AUTOR DIGITALNE DEMENCIJE: Manfred Spitzer
AUTOR KRITIČKOG OSVRTA: ANETA KUNAC
Digitalni svijet Manfreda Spitzera
Njemački autor Manfred Spitzer rođen je 1958. godine u Hessenu. Globalno je vrlo vjerojatno najpoznatiji suvremeni njemački psihijatar. Njegov pečat, ali i vrlo velik doprinos u znanosti potvrđuju brojne prestižne nagrade od kojih su Duphar Research Award i nagrada Cogito samo neke od njih. Izrazito veliku pozornost u javnosti izazvala je njegova knjiga Digitalna demencija koju je izdao 2012. godine. Iako se naizgled Spitzer bavi benignim temama, čitanjem njegovih djela jasno je vidljivo da teme o kojima piše (usamljenost i utjecaj tehnologije na zdravlje) nisu u potpunosti bezazlene te imaju vrlo dubok utisak na svijet u kojem živimo.
Knjigu prožima obilje ilustracija i grafikona koji su samo nesuvisla ornamentika u smislu sadržaja, no time na vrlo mudar i promišljen način impresionira veliku većinu čitatelja unatoč tome što možda ne razumiju što se točno prikazuje. Disocijativni simptomi prikazani su na najslikovitiji način te im prema autoru prijeti pretjerana medijska potrošnja: površnost i nedostatak orijentacije. Ono što bi se moglo istaknuti kao osobito pozitivno jest to da knjiga obitava znanstvenim činjenicama o mozgu i kako on funkcionira. To sve produbljuje naše već postojeće znanje te nas to u cijelosti čini kompletnijom i pametnijom osobom.
Jedan od najvećih nedostataka činjenica je da su navedena istraživanja zastarjela te se mnogočega promijenilo i tehnologija je bitno napredovala do danas. Tomu u prilog ide činjenica da se spominju samo laptopi koji se kvare svako dvije godine i uporaba platformi kao što je facebook. Znamo da su mobiteli u mnogo široj primjeni te da platforme kao što je facebook koristi najčešće starija populacija dok su kod mlađih generacija raširenije platforme poput instagrama. Nadalje, njegova teza da današnji mozak odumire uopće nije točna kao i stav o GPS uređajima i navigacijama. Danas je zahvaljujući digitalizaciji i napredku u tehnologiji moguće otići na bilo koje mjesto diljem svijeta, a razvijeni su i senzori koji sami zaustavljaju vozilo u slučaju nesreće.
Spitzerovo rukovanje studijama vrlo je selektivno, studije koje podupiru njegove izjave izvučene su iz konteksta, predstavljene u pojednostavljenom obliku, s dodatnim pretpostavkama i povezane s drugim izjavama dok studije koje dokazuju prednosti digitalnih medija (koje se gotovo ne spominju) metodički se kritiziraju i reinterpretiraju. Iz navedenog zaključujemo da autor nerado shvaća ozbiljno znanstvenike s različitim stavovima i ne dopušta mogućnost da neke njegove teze budu pogrešne. Također, stječe se dojam da se autor ne pojavljuje kao stručnjak, psihijatar i istraživač učenja, nego kao znalac koji objavljuje svoju poruku neznalicama.
U cijelosti, djelo je vrijedno pročitati zbog svih znanstvenih činjenica, no treba imati na umu da stereotipna mišljenja i sve što navodi nije inovativno, već opće pozato, a uz to govori samo o ekstremima i sve je obojeno crno-bijelo. Stječe se dojam da je Spitzer neke činjenice jednostavno „zabrijao“ da su točne te traži svaki mogući način da to i dokaže. Za njega internet „laže, mobingira, huška, stvara agresivno raspoloženje ljudi kao nikad do sad“. Iz navedenog vidimo kako ne shvaća da će toga uvijek biti i da loši ljudi jednostavno imaju novi forum da prožive svoje ponore. Za kraj citirat ćemo švicarskog liječnika Paracelsusa koji je izjavio kako „doza stvara otrov", a čija se rečenica odnosi na gotovo svaku ljudsku potrebu i zadovoljstvo, uključujući i potrošnju digitalnih medija. Stoga, nemojmo dozvoliti da tehnologija vlada nama, vladajmo mi tehnologijom.