Brojke
Kad sam krenula pisati, priroda oko mene bila je umjetnost koja čeka biti stavljena na papir. Nebo je bilo moje more, a oblaci brodice koje čekaju da uplove.
Kasnije, uzimam sve češće pauze, nemam snage držati olovku. S riječima na papiru počele su se ispreplitati brojke. Brojke s vage.
Zbog nekoliko komentara u školi.
Prošli tjedan u školi izrađujemo bezvremensku kapsulu. U svoju pohranjujem papirić na kojem piše:
„Ne želim biti debela.“
Svoje nesigurnosti prekrila sam dugim tamno-smeđim kaputom.
Nedavno, majka ulazi u sobu. Nosi mi ručak. Bacam hranu u posebnu vrećicu koju imam samo za ručkove. Vraćam joj prazan tanjur.
Ne želim da se sve to opet ponovi.
Tebi iz budućnosti poručujem:
Dopusti vjetrovima da ponovno nose riječi kojima ćeš pokretati brodice.
Prijeđi prstima po ovom pismu.
Osjeti me među rečenicama.
Ogrni se mojim kaputom.
S tobom sam cijelo vrijeme.“
Na poleđini piše:
„Ovo pismo pronašla sam jučer među tvojim papirima iz osnovne škole. Poslala sam ti još nešto. Mislim da bi neke stvari trebala ponovno čuti.”
Mama.
Pregledavam istrgnute stranice bilježnice u kojoj sam pisala pjesme. Jednake su onima koje imam na radnom stolu. Sve riječi kao da su iščeznule.
Sve skupa položim na jednu hrpu. Poravnam, zatim stavim u omot.
Na fascikl u kojem leže papiri potpuno ispunjeni brojkama, kratko napišem:
DEBELA.
Prijavite se
0 Komentara